Žuta Minuta

< srpanj, 2008  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Akcija


Broj žiro-računa:
2402006-1400004747
Broj deviznog žiro-racuna:
71304000-1862413
(opis plaćanja "Five4Kids")
Primatelj uplate je udruga P.O.I.N.T. Tomislavova 33, Križevci

Kako, zašto, kome???

Bridge će vam najbolje objasniti.

Arhiva

2005
Maj
April
Mart
Februar
Januar

2004
Decembar
Novembar
Oktobar
Septembar
Avgust
Juli
Juni
Maj


online

Linkovi

infoBAR! Sarajevski info na jednom mjestu

Sarajevo-X
Info Online
Književna radionica Omnibus
Rotten Tomatoes
Idi jebi mater
Budite Picasso

Blogovi
Beware! The Blog!
Moulin Rouge

---

Dnevni Satit - vijesti iz nesvijesti

Box za nešto

Email:
Leeloo.Blu[at]gmail.com

22.07.2008., utorak

Radovan (ni)je stigao

Ne znam ni šta sam gledala na televiziji kada je preko ekrana bijelim slovima prašla rečenica: "Uhapšen Radovan Karadžić". Pročitala sam rečenicu i trebalo mi je par sekundi da mi informacija dopre do mozga. Pogledala sam u muža i pitala ga: "Pročital' ti ono?" I on sačeka trenutak, pa reče: "Jesam, šta misliš da li je ono stvarno?" Prebacih na CNN kad zaista, crnim slovima na žutoj podlozi piše BREAKING NEWS, "Bosnian butcher captured".

Odjednom me obuhvatilo neko ushićenje koje mogu usporediti sa onim kada položite svoj zadnji ispit na fakultetu - još uvijek nije gotovo, ali je diploma je čista formalnost. Tako je bilo i sa Radovanom još uvijek nije odgovarao za ono što je napravio, ali je izvjesno da će se to desiti.

Zadržala sam se na CNN-u još par sati, slušala jednog od tvoraca Daytonskog sporazuma Richarda Holbrooka, Christianu Amanpour i mnoge druge koji su nas podsjećali šta je napravi bosanski koljač.

Nešto prije 3 sata poslije ponoći ugasila sam TV i legla spavati. Iako je bilo poprilično kasno, nisam mogla zaspati. Čim bi zatvorila oči, pred njima bi se nizale slike ljudi i događaja koji pripadaju vremenu od prije 15 godina. Tako mi se u glavu uvuklo sjećanje na moj prvi istinski ratni strah. Bila je to 1992. godina. Sa mamom i bratom sam stanovala u sarajevskom naselju Dobrinja. To naselje je bilo specifično po činjenici da je bilo u duplom okruženju. Unutar opkoljenog Sarajeva nalazila se opkoljena Dobrinja.

Ljeto '92. je polako stiglo u grad, a da nismo ni primijetili. Dane smo provodili zatvoreni u haustore i podrume. Naši roditelji bi redovno slušali i "naše" i "njihove" vijesti te nas ušutkivali da čuju sve kako treba. Bili su jednostavno dosadni.

Sa svojih 13 godina već sam znala ko je Radovan Karadžić i zašto mu svi psuju majku, ali me to nije previše opterećivalo. Važnije mi je bilo da li će me Amir sa 5. sprata pitati da se "skontamo" i kako će Alen sa sedmog reagovati na to. Tih dana se se sjećam da su svi prepričavali kako je Radovan Karadžić rekao da će Vidovdan proslaviti na Dobrinji. Meni to nije ništa značilo, mislila sam boli me briga... nek' ga slavi gdje hoće.

Mama je tih dana brinula zbog mog punoljetnog brata koji je mobilisan, a ja sam bila zaokupljena činjenicom da sam se prvi put poljubila filmski - sa jezikom i nisam uživala (ne znam zašto, ali poljupce smo dijelili na filmske sa i bez jezika). Dok su drugi razmišljali i strahovali zbog rata, ja sam strahovala zbog činjenice da sam možda lezbejka ili frigidna, jer mi je poljubac bio grozan.

Sredinom jula prije zore probudile su nas granate i pucnjava. Pokupili smo svoje stvari i krenuli u podrum. Dok je mnoge plašila moguća smrt, ja sam se bojala susreta sa Amirom kojeg izbjegavam od našeg prvog, a kasnije će se pokazati ne i zadnjeg poljupca. Nakon četiri dana vještog izbjegavanja bila sam spremna da svom prvom momku prilikom prvog narednog susreta, dam i prvu "nogu".

U podrum sam ušla neprimijećena i u našoj šupi se sklupčala i zaspala. Probudio me žamor i tutnjanje kroz hodnike podruma. Već je bilo blizu podneva. Izlazeći iz podruma osjetila sam ljetnu vrućinu. Pucnjava se čula još uvijek, a granatiranje je prestalo. U haustoru me dočekala gužva. Mnoštvo ljudi koje nikada nisam vidjela je sjedilo na stepenicama. Sa sobom su imali torbe i nekakve velike svežnjeve. Većina ih je plakala. Dok sam se gurala do svog stana uspjela sam saznati da su ti ljudi pobjegli iz Aerodromskog naselja (riječ je o naselju udaljenom 700 metara od moje zgrade, savršeno za vožnju bicikla).

Popela sam se na prvi sprat i potražila mamu. Sjedila je u zajedničkom hodniku i mogla sam vidjeti da je plakala. Komšinica Senada je psovala Karadžiću majku četničku i rekla da će izgleda on ostvariti svoj plan da proslavi Vidovdan na Dobrinji. Tada sam prvi put shvatila zašto su svi sa nemirom propratili vijest o Karadžićevoj izjavi. Dok sam ulazila u stan čula sam Senadu kako govori mami: "I ja sam spremila stvari, ali gdje ćemo bježati? Svuda oko nas su oni. Nemamo gdje."

Ušla sam u kupatilo sa čudnim osjećajem u želucu i povratila. Tek kasnije sam shvatila da je to bio strah. Nikada me nije bilo strah kao tada - ni prije, a ni naredne 3,5 godine rata. Ušla sam u sobu da uzmem neki strip. Na podu su me dočekale spakovane torbe i jedan svežanj u kojem ni danas ne znam šta je bilo. Sva sreća nije nam zatrebao.

I tako Radovan Karadžić nije proslavio Vidovdan na Dobrinji. Ustvari, možda i jeste nekada kasnije, ali ga niko nije prepoznao.

Ne znam u kojem trenutku sam zaspala, ali danas se čitav dan osjećam dobro i odmorno. Iskreno, izgubila sam vjeru da će ikada uhvatiti Radovana Karadžića, pa mi je drago. Kao da sam izgubila 20 eura i nakon dvije godine nadjem ih u jakni koju sam namjerila baciti jer je nisam obukla već dvije godine.

- 19:34 - Komentari (12) - Isprintaj - #

05.06.2006., ponedjeljak

Da knjige mogu plakati, gušile bi se u suzama. Izgubile su velikog prijatelja.
- 15:45 - Komentari (5) - Isprintaj - #

08.03.2006., srijeda

Ludilo zvano PMS

Pisala sam post o PMS-u prije neke dvije godine. Zbog boljeg razumijevanja kopiraću najbitniji dio:
PMS.... strašno razdoblje za žene, a i za muškarce. Vrijeme svađa, prepiranja i vrijeđanja (uglavnom sa ženske strane). Prije dvije godine, poslije krvavih svađa poslala sam svome darlingu "Vodič kroz PMS za muškarce". Danas sam ga podlijelila sa curama na IMF-u, ali mislim da zaslužuje jedan postić u mom novopečenom blogiću. Ako iko ikada pređe pogledom preko moje žute minute može nešto i naučiti

M. Sharp "Vodič kroz PMS za muškarce" (A Guide To PMS For Men)
IRITIRANOST: 7 -10 dana prije samog m. ciklusa mješavina baruta i sačme je ispuštena u naš krvotok, što dovodi do toga da “pucamo” i na najmanju provokaciju , Ne zvuči fer, ali jedostavan zahtjev, kao “dodaj mi sol” može dovesti do beskonačne verbalne rasprave. Igrajte na sigurno, jedite manje slanu hranu.
NADUTOST: Ovo je stvarno, fiziološki fenomen gdje žensko tijelo usisa svu vodu u radiusu od 1 Km. Preko noći, odjeća nam više ne pristaje, sve je neudobno i generalno osjećamo se neugodno. OPREZ: Svi pokušaji ruzvjeravanja tipa “izledaš dobro” načiniće vas lakom metom za ispuhavanje. (vidi iritiranost).
GRČEVI: Rijetko da postoji žena koja ne osjeća neki stepen neugode prilikom menstrualnog ciklusa. Dok dosta sretnih žena uspijeva bolove obuzdati Voltarenom, Brufenom ili nečim ljutim, nije mali broj onih koje zbog nevjerovatnih bolova ne mogu funkcionisati po nekoliko dana u mjesecu. Da bolje razumijete: lezite i stavite 3 bejzbol lopte (ili domaći ekvivalent) na pantalone u dijelu donjeg stomaka, zaposlite svoje (ili komšijino dijete) da hoda po tim loptama...- čestitam, upravo ste iskusili blage grčeve. Za potpumo razumijevanje umijesto djeteta koristite profesionalnog plesača čitavu noć.
PROMJENE RASPOLOŽENJA: Ovo je ono što vas muškarce najviše nervira i plaši. Uzrok promjenama su mjesečne fluktuacije nivoa hormona kod žena. Tako da se od mirnog anđelka pretvorimo u čudovište iz psihopatskih filmova B produkcije u tren oka. I zato nemojte se iznenaditi kada naši zahtjevi i rečenice nemaju smisla npr. Kada kažemo: “Češkaj me po leđima, NE DIRAJ ME!!!, Volim te PUSTI ME NA MIRU!!!, Zagrli me, IDIOTE!!!” sve u jednom dahu. Najbolja strategija? Isto kao da ste naletili na ljutog psa... polako unazad.

Evo par savjeta šta smijete i ne smijete raditi da bi lakše preživjeli predstojeći mjesec.
Pokušajte upratiti kalendar i naučiti otprilike kada da očekujete početak simptoma. Ovo je čisto da se osigurate od fatalne pogreške i upitate je “Šta ti je?, Jel nešto nije uredu?”
Osigurajte posebnu zalihu čokolade, čokoladnih keksa i čipsa na dohvat ruke. Slično kao sa ljutom životinjom, može je se smiriti ako je počastite nečim što voli.
Ne pokušavajte “demontirati bombu”. Muška inertna reakcija je da on pokuša nešto popraviti. Garantujem vam da će te “presjeći pogrešnu žicu” i sutradan će naći dijelove vašeg tijela svuda po gradu.
I nemojte, ali ni u šali koristiti nadimke koje mi žene dajemo menstrualnom ciklusu, kao npr. “tetka” ,”mjesečni posjetilac”...Te nadimke ne smije koristiti niko ko nije imao jajnike pri rođenju.
I nikada ne pravite grešku govorenja ženi kako je “nevjerovatan, magičan i prelijep” čitav taj menstrualni proces, ili “Vi donosite život”.
Mi smo veoma rano same naučile kako je sranje curiti svaki mjesec.I na kraju, Za vrijeme trajanja PMS-a, NE DIŠITE, i nađite sigurno mjesto u stanu gdje mozete pobjeći u slučaju uzbune. (Ne u WC).

E pa sad da krenem. Naime, nisam htjela da budem jedna od onih žena kojima će PMS biti izgovor da budu kuje ili šta već. Ipak neke stvari ne možeš izbjeći... Pokušala sam da se hranim ono nešto ispravno da bi ublažila simptome, bla, bla... ali slabo to pomaže. Imam problema sa PMS-om... "jedan pogrešan korak" i počnem da škrgućem zubima, režim i ujedam... poludim. Ne ponosim se tim...to mi je mana, ali borim se. Međutim...

Tako ja danas sva u kurcu odem da sebi kupim nešto lijepo. I kupim si majicu, crnu, v-izrez i kao neki džemper, v-izrez... u J.Lo fazonu, skoro do pupka. To je sada nešto drama moderno.. nosi se sa majicom ispod. I tako ja presretna i prezadovoljna dođem kući. Odemo ja i moj DP do moje mame da joj čestitamo 8. mart (da, da.. odselila sam). Vratimo se, ja u ushićenju želim da mu pokažem šta sam kupila.
Kada vas žena pita šta mislite o nekom njenom komadu odjeće kojeg je friško kupila dafaultni odgovor je "super, divno maestralno" to uvijek imajte na umu. Nešto drugačija situacija je kada ste u shoppingu skupa, o tome drugi put.


Obučem crnu. On traži bateriju za zidni sat i ne primjećuje me. Ja ukazujem na ono što sam obukla. On pogleda. "vidi joj izreza" pokušavam da se iskuliram (diši, diši, diši) i uz moj mali poticaj DP izjavi da je lijepa. I tako ja njemu... ako misliš da je ovaj V-izrez nešto, ček' da vidiš ovu sljedeću. Odlazim u sobu, oblačim majicu ispod i oblačim svoj džemper sa ultra-mega-giga izrezom. On baci jedan pogled i reče: "Nisi li ipak malo pretjerala?!"

U svojim ušima osjećam bubnjanje, puls skače na 150, čudan osjećaj u stomaku. Mislim da sam u tom trenutku otvorila usta iz njih bi izletio roj pčela ubojica


Nakon što se ovo sve odvilo u mojoj glavi... on skonta da ispod toga treba da ide majica. Ali već je bilo kasno. Čudovište je pušteno. Okrećem se i iznerivrano izlazim iz sobe. On ide zamnom i pita šta mi je. Ako išta u životu ne smijete pitati ženu u PMS bjesnilu... jeste "šta ti je..." Nakon toga je usljedila kratkotrajna svađa... u kojoj je on još rekao... "ne može ti se ništa reći". Bio je to put bez povratka. Sad se on naljutio, ON NALJUTIO! Ne želi ništa da mi kaže. Pripisaću to sasvim opravdanom strahu:) On sjede da gleda ligu prvaka, a ja sjedoh da pišem blog.

- 22:19 - Komentari (27) - Isprintaj - #

02.03.2006., četvrtak

Crvena Jabuka... stara slava, svaka joj dala

U iščekivanju CSI-a, uhvatih malo koncerta Crvene jabuke i Severine. Pa jeb'o ga svak' ko je dao pare da ode na onaj koncert. Hajde otišli su ljudi u neznanju, pa ću im i oprostiti (možda).

offtopic:
Nikada nisam bila pretjerani ljubitelj Crvene jabuke. Međutim, Žerini starci su živjeli u komšiluku i ono... nekako morao si biti fan... Hajde, zanemarit ću 1992. godinu i Žerino pjevanje pjesme Alekse Šantića
Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat k'o što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.

...par dana nakon što se ispalio iz Bosne. (sva sreća pa to zanemarih:)

Elem, čekam ja tako da se koncert završi i gledam u odjavnoj špici napisaše, Dražen Žerić - Žera, vokal. Zamalo ne crkoh od smijeha. Žera nikad' nije bio vokal, a pogotovo ne na koncertu koji prikazaše na TV-u.

Moram priznati da nikada nisam gledala Crvenu jabuku u live izvedbi i stvarno ne znam kako su nekada zvučali. Međutim ovo što su izveli za promociju Karlovačkog je bilo katastrofa. Istina Žera nikad nije bio blagoslovljen glasom. Međutim na koncertu, ne samo da mu je glas bio u kurcu, nego nije uspio ni jednu pjesmu otpjevati kako treba... ma jednu notu da je potrefio... pa baš ni jednu. I na kraju otpjeva pjesmu Indexa. Pa nije ni započeo, već je pustio publiku da pjeva. I to je jedna stvar koja me nervira na koncertima. Platiš kartu, a publika pjeva više od samog pjevača. Pa mamu ti bezobraznu, platila sam kartu da tebe čujem kako pjevaš, a ne publiku. Ali to je opet neka druga priča.

I tako je Žera, ne otpjevao, nego više iskašljao pjesme i publika je bila zadovoljna.

Crvena jabuka je jedan od rijetkih grupa koja još uvijek uspijeva da živi na krilima stare slave. I ona Karlovacka pivovara... jesu li svjesni marketinga koji im pruža ovaj tandem. Pijte naše pivo i bićete cool kao Žera i Severina. Mislim da bi ozbiljno trebali razmisliti o reorganizaciji marketinškog odjela kompanije.

Odoh spavat, vid' kol'ko je sati... Jebem ti Žeru, moram na pos'o rano.


- 01:24 - Komentari (2) - Isprintaj - #

17.02.2006., petak

Trebala bih ići spavati, ali moram zapisati ovo. Nije nista pametno.

Veceras sam gledala umjetnicko klizanje. Opet sam se sva usplahirila. Kakav Brad Pitt, kakav Johnny Depp... Evgeny Plushenko je moj tip. Da, da... mali plavi Rus izražajnog nosa.

Dakle pišem o svom fetišu. Nekome je to kosa, nekome su pločice, nekome je stražnjica (mada ni protiv stražnjice nemam ništa protiv), moj izbor je nos.

Znate ono pitanje... šta prvo primjetite na osobi suprotnog spola? Neko kaže oči, neko kaže osmjeh... ja kažem nos! Teško je ne primijetiti nečiji nos. Međutim ja volim velike nosove. Ne ono u fazonu čovjek-slon, ali volim da dominira licem. Evo recimo ovaj mali Rus. Ima katastrofalnu frizuru. Potiljak - kao da ga neko peglom spucao kad je bio mali, ali zato faca sa onim nosom - savršena.
- 01:01 - Komentari (17) - Isprintaj - #

07.02.2006., utorak

Sumrak medija

Karikature Muhameda, moglo bi se reći jako nesmiješne karikature Muhameda izazvale su nemire u većini islamskih zemalja. No da li je situacija takva upravo zbog tih karikatura? Naravno da nije.

Jutros... ili jučer ujutru (ne mogu se sad sjetiti) spremam se na posao i gledam EuroNews. Prva vijest... nemiri, paljenje Danske ambasade, zastave... isl. Druga vijest... Prijedlog američkog budžeta za 2007 godinu, u kojem su srezana sredstva za obrazovenje, zadravstvo te program zdravstvene zaštite za siromašne, stare i nemoćne, da bi odbrana mogla dobiti više para. Obrazloženje gospodina Rumsfelda... teroristi bla, bla... sigurnost naših građana bla, bla... No-comment razjareni muslimani sa anti-sve-i-svašta transparentima, gnjev u očima... uzvikuju Allahuekber. No ta snimka nije iz Pakistana, Indonezije... nego, ni imanje ni više, sa Novog Zelanda.

Be afraid, be very afraid.

Be the first to know!

Koliko mediji mogu odmoći u kriznim situacijama bila sam i sama svjedok. Rat u BiH bio je školski primjer. Za ovu trenutnu "krizu u svijetu" krivim medije... Jedne danske novine napravile su grešku, a mediji širom svijeta od toga su napravili ekskluzivnu vijest... koja se razvija i traje već danima. Rezultat toga je gnjev islamskih zemalja prema zapadu, a sa druge strane sijanje straha u zapadnim zemljama.

Šta može biti rezultat svega ovoga? Gubitak života, jad i čemer.

Ko će profitirati od njihovog jada i čemera? Medijske kuće. Novine se bolje prodaju, gledanost je veća. Drugi red profitera su političari i vođe naroda. I "jednoj i drugoj strani" ovakva situacija odgovara. Cilj opravdava sredstvo... a i ciljevi i sredstva se razlikuju. I sve to na štetu onih koji se nađu u sredini.

- 15:44 - Komentari (23) - Isprintaj - #

06.02.2006., ponedjeljak

The world is changing

Nije me bilo dugo. Sada ona otrcana fraza... nemam vremena. Ali stvarno nemam... ili barem nisam imala. Dosta toga se promijenilo u novoj godini. Zaposlila sam se u jednoj TV kući. Ne, neću se smiješiti sa ekrana čitajući vremensku prognozu... još uvijek sjedim za kompjuterom.

Kako me samo prsti svrbe... tako bi sada tračala face sa TeVe ekrana, ali poučena ranijim sranjima sa pisanjem o drugim ljudima... ostaću nepočešana. (aaa rečenice)

Druga novost u ovoj godini je da se polako pakujem. Odlazim iz toplog ugodnog roditeljskog doma. Idem da živim u grijehu sa svojim dugogodišnjim partnerom (odličan izraz, od sad ga zovem skraćeno D.P.). Vlasnici onog gore spomenutog doma nisu baš skakali od sreće kad sam ih obavijestila. Moglo bi se reći da su jako razočarani što neću baciti autogram sa novim prezimenom u matičnu knjigu. Tragedija... odlazim... ne kao gospođa Žuta Minuta, a ni kao dipl. novinar Žuta Minuta. Osjećaju dašak neuspjeha...

Trebala bi sada ubaciti u 5. brzinu i položiti ovaj posljednji ispit koji vučem već pola godine.

Ovim putem upućujem apel Prof. dr. Hidajetu Repovcu da me primi na par minuta da proćaskamo o Sociologiji simboličke kulture.
- 17:53 - Komentari (11) - Isprintaj - #